Primjeri poljoprivrednih pejzaža

(Izvor: Ana Luengo, World Heritage agricultural landscapes u časopisu World Heritage broj 69 iz oktobra 2013.)

Kulturni razvoj neraskidivo je povezan s razvojem poljoprivrede, zato što su, u suštini, kultivacijom prirode, tj. fizičkog okruženja tokom istorije oblikovani i stvarani današnji pejzaži- spoj prirodnih faktora i antropogenog djelovanja kroz vjekove. Oni su rezultati procesa pripitomljavanja koji su započeli neolitski ratari širom svijeta, oko 6000 godina p.n.e, i koji je intenziviran pronalaskom efikasnijih alatki tokom bakarnog, bronzanog i gvozdenog doba.

Savladavanje prirodnih uslova uz pomoć tehničkih vještina, koje su ljudi razvijali tokom prilagođavanja okruženja, dovelo je do razvoja civilizacije i do njenih izrazitih kulturnih aspekata: zbog toga latinski korijen riječi ‘kultura’ glasi cultum, što takođe znači zemljište i kultuvisanje biljaka. Brut, u Ciceronovom djelu (1. vijek n.e.) ubjeđuje Atikusa da je jedini način da mu se zahvali za poklonjenu knjigu da ‘oprobam svoju vještinu u davno zapuštenom i neobrađivanom zemljištu’, nastojeći da je poboljša kako bi mogao ‘uzvratiti tvoju darežljivost s kamatom’.

U stvari, mi upravo riječju ‘kultura’ i njenim dubljim značenjima označavamo pejzaže koji su sada dio Svjetske baštine. Ova područja su se počela upisivati na listu tek 1992. godine, na osnovu inicijative koja se poklopila sa proslavom 20. godišnjice Konvencije o Svjetskoj baštini i 30. godišnjice prve Preporuke o zaštiti ljepota i karaktera pejzaža i predjela, i u kojoj se pojavio novi koncept baštine, takozvani ‘kulturni pejzaž’. Ovaj koncept je uključen u Operativne smjernice za sprovođenje Konvencije o Svjetskoj baštini, zajedno sa drugim područjima koja su prepoznata kao Svjtska baština, prirodna baština, i mješovita prirodna i kulturna baština.

Raznovrsnost kulturnih pejzaža

 Kulturni pejzaži se označavaju kao ‘…kombinovana djela prirode i čovjeka …’. Oni ilustruju razvoj ljudskog društva i naselja tokom vremena, pod uticajem fizičkih ograničenja i/ili mogućnosti njihovog prirodnog okruženja, kao i uzastopnih društvenih, ekonomskih i kulturnih snaga, kako spoljašnjih tako i unutrašnjih.’ Ovi jedinstveni pejzaži imaju izuzetnu univerzalnu vrijednost i  značajni su za sadašnje i buduće generacije.

Ovo je bio prvi put da se definicija kulturnog pejzaža pojavi u okviru neke međunarodne konvencije. Na Listu svjetske baštine godinu dana kasnije upisan je Nacionalni park Tongariro (Novi Zeland), što je bio vrhunac dugog procesa započetog deset godina ranije. Nakon mnogobrojnih sastanaka sa stručnjacima tokom tog perioda, konceptom kulturnih pejzaža ubrzano je prevazilaženje jaza između prethodno suprotstavljene ‘kulturne’ baštine i ‘prirodne’ baštine, što je dovelo do uvažavanja vrijednosti povezanih sa nematerijalnom baštinom, koje su u narednim godinama dobile veliku važnost.

Godine 2012, dvadeset godina nakon nastanka koncepta kulturnog pejzaža, na Listu Svjetske baštine upisano je sedamdeset sedam kulturnih pejzaža širom svijeta. Godinu dana kasnije, dodato ih je još osam, tako da ih je 2013. godine bilo ukupno osamdeset pet. Podijeljeni su u tri kategorije – ili tipologije – koje su navedene u Aneksu 3 Operativnih smjernica– namjerno oblikovani pejzaži, organski razvijeni pejzaži i asocijativni pejzaži.  Da bi nominacija bila važeća – kao i za druga dobra koja mogu biti prepoznata kao Svjetska baština – mora biti zadovoljeno niz kulturnih kriterijuma, zajedno sa uslovima integriteta i autentičnosti.

Ova naizgled jednostavna tipologija krije nevjerovatno bogatstvo, budući da je ljudska civilizacija, tokom svoje istorije, uspijevala da primijeni principe prilagođavanja životnoj sredini, koji su bili dovoljno otporni da podstaknu svojstvenu i neiscrpnu dinamičnost prirode, dodajući kulturnu dimenziju koja joj daje jedinstvenost.

Poljoprivredni pejzaži

U nekim slučajevima, najdublji smisao pojmova kultura i kultivacija je našao čudesan izraz u poljoprivrednim pejzažima, opisanim u kategoriji (ii) kulturnih pejzaža, kako u njihovim reliktnim aspektima tako i aspektima koji još uvijek žive ili aspektima evolucije. Slično tome, neka područja pripadaju kategoriji asocijativnih kulturnih pejzaža čiji je razvoj još uvijek ili je nekada bio usko povezan s poljoprivrednim praksama. Kod ovih dobara, simboličko prisvajanje teritorije prirodno je obuhvatilo oblikovanje zemljišta nizom agro-pastoralnih praksi poznatih kao ‘agrarna  trilogija’. Ona obuhvata obradu zemljišta  – poljoprivredu ili agrikulturu (od latinske riječi ager koja znači polje); uzgajanje šuma – silvikultura (od riječi silva koja znači šuma); i stočarstvo – koristeći takozvu neobrađenu zemlju poput pašnjaka zajedno sa njihovim pastoralnim putevima, što je, sve zajedno, označavano pojmom saltus u rimsko doba.

Sve ovo ilustruje veoma složen kulturni identitet koji je utkan u ova područja – koja samom svojom obradom dobijaju religijski, umjetnički ili simbolički okvir koji karakteriše asocijativne kulturne pejzaže. Ovo se može reči za planinu Wutai (Kina), gdje su prakse poljoprivrede i uzgajanja šuma (silvikultura) uživale carsko pokroviteljstvo tokom više od 1,000 godina; za područje Koutammakou (Togo) gdje narod Batammariba još i danas praktikuje poljoprivredu, gajenje ovaca i uzgajanje šuma; ili područje Bassari (Senegal), gdje plemena koja posjeduju to specifično znanje još uvijek koriste poljoprivredni sitem terasastih pirinčanih polja.

Večina ovih pejzaža na evropskom kontinentu, kod kojih je agrarna trilogija još uvijek jasno vidljiva, izgubila je međutim svoje asocijativne vrijednosti, ako su ih uopšte imali. To je slučaj sa dolinom Loare (Francuska) i određenim mediteranskim pejzažima – Costiera Amalfitana i

Portovenere/Cinque Terre u Italiji, i Serra de Tramuntana u Španiji – koji svi posjeduju terasaste poljoprivredne sisteme, na kojima se uzgajaju ovce, kombinovane sa putevima za migraciju stoke koji se još uvijek koriste. To je još očiglednije i karakterističnje na susjednim pejzažima Causses i Cévennes na jugu Francuske ili u dolini Madriu-Perafita-Claror (Andora), na kojima se još uvijek praktikuju poljoprivredne aktivnosti.

Međutim, za razliku od gore pomenutih pejzaža, ovdje govorimo prvenstveno o pejzažima na kojima agrarna proizvodnja – obrada zemljišta – pokazuje značajan stepen jedinstvenosti u poređenju sa drugim produktivnim upotrebama zemljišta. U tom smislu, na Listi Svjetske baštine istaknuti su neki pejzaži koji prikazuju našu najstariju poljoprivrednu prošlost, kao što je ranopoljoprivredni lokalitet Kuk (Papua Nova Gvineja), koji svjedoči o počecima poljoprivrede u Okeaniji prije više od 7000 godina, na osnovu vegetativnog razmnožavanja biljaka – banana, šećerna trska, taro, itd. –  i njihovog pripitomljavanja. Neki mlađi primjeri koji predstavljaju evolutivne kulturne pejzaže obuhvataju područja kao što su Drevna sela sjeverne Sirije (Sirijska Arapska Republika), napuštena između 8. i 10. vijeka, ili Sveta Kilda (Velika Britanija) napuštena u 20. vijeku.

Evolucija i promjena  

 Mnogi poljoprivredni pejzaži i dalje se razvijaju, svjedočeći o drastičnim promjenama koje je naša planeta pretrpjela tokom mnogih miliona godina svoje evolucije. Takvi primjeri su brda Matobo (Zimbabve), gdje pripadnici plemena San još uvijek koriste tradicionalnu praksu namjernog paljenja požara da bi dobili obradivo zemljište i pašnjake, stvarajući tako evolutivni pejzaž, koji osim toga obuhvata jednu od najboljih skupina pećinskih crteža u južnoj Africi; ili arheološko područje Monte Albán (Oaxaca, Meksiko), koje svjedoči o postepenom pripitomljavanju i poboljšanju niza povrtlarskih vrsta  – nekih veoma važnih za ljudsku civilizaciju kao što je kukuruz – čemu je pogodovao prelazak sa nomadskog načina života na stalne naseobine i poljoprivrednu proizvodnju. Neki drugi pejzaži, kao što su Val d’Orcia (Italija) danas još uvijek koriste način upotrebe i podjele zemljišta definisan na osnovu bel paesaggio koncepta iz 15. vijeka.

Na razvoj poljoprivrednih pejzaža značajno je uticala kultura upravljanja vodom, koja je omogućila stvaranje tako izuzetnih primjera kao što su terasasta pirinčana polja na Filipinima ili u Senegalu; prekogranični pejzaž Fertö/Neusiedlersee (Austrija/Mađarska), sa poljoprivrednim sistemom koji se graniči sa trećim po veličini jezerom u centralnoj Evropi; ili Južni Öland (Švedska), gdje se srednjovjekovna poljoprivredna i urbana struktura prostire širom ravnice –alvar – po kojoj su raštrkane prepoznatljive vjetrenjače.

Veoma je vjerovatno da je poljoprivredna modifikacija životne sredine korišćenjem visokousavršenih vještina upravljanja vodom dala simboličke vrijednosti prostoru, kao što je slučaj sa subak sistemima na Baliju (Indonezija), koji predstavljaju izraz filozofije Tri Hita Karana; ili Kraljevskim brdom Ambohimanga (Magadaskar) ili Grand Pré (Kanada), čiji sistem zaštite zemljišta od plavljenja, aktivan još od 17. vijeka, potiče iz vremena francuskog naseljavanja. Na drugim mjestim, međutim, upravo je mudra upotreba vode usljed njene oskudnosti izoštrila domišljatost ljudi. To se može reći za područje Konso (Etiopija), gdje je zahvalnost prema precima koji su znali kako da održavaju pejzaž i njegove vrijednosti našla izraza u drvenim statuama i kamenim nadgrobnim spomenicima.

Pored infrastrukture neophodne za održavanje zemljišta, upotreba bilo kojeg sistema poljoprivredne i stočarske proizvodnje zahtijevala je povezanost sa staništima ljudi čiju egzistenciju je osiguravala. Tokom vremena, te mreže povezivanja stvorile su veliki broj poljoprivrednih pejzaža koji se danas opisuju kao reliktni, ali koji su u to vrijeme imali značajnu poljoprivrednu osnovu, kao što su Lopé-Okanda (Gabon) ili Tamgaly (Kazahstan). Područje Sulaiman-Too (Kirgistan) opstalo je uprkos toku vremena, sa svojim veličanstvenim planinama koje se uzdižu sa visoravni na kojoj je dominantna proizvodnja biljnih usjeva.

Moglo bi se reći da su od svih ovih pejzaža najimpresivniji oni na kojima se odvijala samo jedna djelatnosti, zbog strukture koju daju zemljištu, gdje samo jedna varijabla proizvodi ogromna prostranstva zemljišta koja su nevjerovatno homogena. Ovo se vidi na raznim pirinčanim poljima, na impresivnim pejzažima područja Tequila (Meksiko) gdje se uzgaja plava agava, i jedinstveno se ogleda na vinogradnim pejzažima, kao što su Gornja srednja dolina Rajne  (Njemačka), Wachau (Austrija), Saint Emilion (Francuska), Tokaj (Mađarska), ostrvo Pico i Alto Douro (Portugalija), i Lavaux (Švajcarska).

Mnogi od ovih lokaliteta su izraziti primjeri autentičnih poljoprivrednih i stočarskih objekata kojima sada upravljaju mnogobrojni vlasnici koji su svjesni da status Svjetske baštine daje vrijednost njihovom krajnjem proizvodu, naročito kada upotreba tradicionalnih poljoprivrednih metoda ostane prioritet. Takav je slučaj sa plantažama kafe na Kubi, gdje konfiguracija zemljišta onemogućava  uvođenje drugih modernijih metoda, ili u dolini Viñales, takođe na Kubi, gdje se uvođenje mehanizovanih metoda pokazalo štetnim za kvalitet duvana.

Ipak, neki od pravih prototipa kulturnih pejzaža i poljoprivredne djelatnosti širom svijeta i danas su poljoprivreda i stočarstvo koji, u okviru parametara globalne ekonomije, više nijesu unosni.  Takav slučaj je Starogradsko polje (Hrvatska), izuzetan primjer  – najstariji i najbolje očuvan – podjele zemljišta  koja potiče iz vremena antičke Grčke.

Izgledi za budućnost

 Ovi pejzaži izuzetne strukture i snage suočavaju se s mnogobrojnim prijetnjama: u njih spadaju gubitak specijalizovane radne snage povezane s određenim usjevima – kao što su grožđe ili riža – ali  i promjena načina života usljed prelaska na Hrišćanstvo koja je ostavila svete (zabranjene) pejzaže nezaštićenima. Ovo se desilo na lokalitetima kao što su Područje poglavice Roija Mate (Vanuatu), ili u alarmantnom slučaju doline Bamiyan (Avghanistan) gdje su talibanski ratnici 2001. godine uništili Budine statue, nanoseći neprocjenjivu štetu poljoprivrednom pejzažu te rječne doline.

Isto tako, intenziviranje poljoprivrede, kloniranje sorti, upotreba herbicida i pesticida mogu poremetiti ekološku ravnotežu koja je neophodna za opstanak pejzaža. Pejzaži su podložni i promjenama koje izazivaju prirodni fenomeni poput uragana. Tako je bilo u slučaju tornada koji je 2003. godine nanio štetu Kraljevskom brežuljku Ambohimanga (Madagaskar) ili zemljotresa  – poput onoga koji je iste te godine razorio grad Bam (Islamska Republika Iran). Ovaj lokalitet je sada upisan na Listu Svjetske baštine u opasnosti.

Ovakvi događaji ne smiju umanjiti posebnu pažnju koji pejzaži upisani na Listu Svjetske baštine zaslužuju. Svi oni su izuzetni primjeri društevnih, ekonomskih ili religijskih potreba, koji su se tokom vremena razvijali kao odgovor na prirodno okruženje ili u sprezi s tim okruženjem. U tom smislu, pejzaži su riznice tehničkog i naučnog znanja prošlih generacija koje, u svojoj naizgled jednostavnosti, čuvaju ključ koji će nam omogućiti da se suočimo sa budućim prijetnjama, uključujući klimatske promjene, kao i da nastavimo kulturni razvoj globalne civilizacije.

Izdanje časopisa World Heritage (Svjetska baština) broj 69 iz oktobra 2013. godine možete pogledati ovdje.

By |2018-08-02T11:32:02+00:00Juni 14th, 2018|Novosti|0 Comments