Održavanje tradicionalnog pejzaža – maslinjak porodice Moric u selu Tići na Luštici

KAO NAŠI STARI, UZ NOVE METODE

Porodica Moric jedini je sertifikovani proizvođač organskog maslinovog ulja u Crnoj Gori. Turizmolog dr. Ilija Moric sa familijom razvija porodično gazdinstvo, gdje gostima, najvećim dijelom grupama sa kruzera, osim domaćih delikatesa, nude i priliku da dožive Lušticu i Boku sa svim segmentima tradicije- od očuvanih tradicionalnih poljoprivrednih pejzaža, preko detalja vernakularne arhitekture, vrijedne zbirke upotrebnih predmeta, autentične priče o životu sela nekad i danas. Briga o baštini je preduslov razvoja, a njegujući je, čuvamo identitet. I prostora, i nas u tom prostoru. Ovakav vid turizma daje priliku za uživanje, ne samo gostima, već i domaćinima koji ih očekuju. A to je ono što nazivamo održivim razvojem. Biti ono što jesi, svoj na svome. S ponosom. I ko ti se neće diviti, ko ti se neće vratiti ili uputiti sebi drage ljude da ti i oni dođu?!

Na oko pet hektara zemljišta, porodica Moric u luštičkom selu Tići posjeduje oko 1000 stabala masline. Maslinjak, star oko 300 godina, podmlađen je novim jedinkama. Mladice jednako ljube zemlju i sunce koje ih hrani na prostoru od međunarodnih stručnjaka prepoznatom izuzetno povoljnim za uzgoj ove submediteranske kulture. Suhomeđom definisani dolci čuvaju najvrijednije- zemlju, tu šaku potrebnu maslini da se korjenjem bori sa kamenitom podlogom u kojoj i nad kojom raste. Kamene čipke definišu krajolik, vjekovima kultivisan mukotrpnim radom generacija Luštičana, koji su razumjeli i poštovali prostor na kojem žive i stvaraju, vješto se dovijajući da mu podiđu i da ga pripitome.

Pejzaž ili krajolik je nezamjenjiv element, kako u turističkom proizvodu, tako i u održivom razvoju poljoprivrede na prostorima sa mikroposjedima, takva je Luštica, tvrdi Moric, predavač na kotorskom Fakultetu za turizam i hotelijerstvo i ekspert za ruralni turizam.

“Krajolik je nezamjenjiv element u turističkom proizvodu. On se, na žalost, kod nas često zanemaruje i uzima se zdravo za gotovo. Bilo koja razglednica, promo film, drugi materijali koji se koriste za promociju, zahtijevaju lijepu sliku. Svaki turista i svaki od nas ponaosob 90 posto informacija prima vizuelno. Stoga je pejzaž u tom smislu nezamjenjiv. S druge strane, otvara se pitanje održavanja tog pejzaža, posebno kulturnog pejzaža, pejzaža koji je posljedica rada čovjeka. Mi imamo sreću što je prirodni pejzaž Boke izuzetno lijep i akraktivan. S druge strane, osim tog prirodnog pejzaža, sa prirodnim elementima, mi u dijelu kulturnog pejzaža, u dijelu poljoprivrednog pejzaža, imamo manjak,  imamo čak narušene strukture. Na području Luštice, na primjer, imamo i dalje očuvane te longitudinalne kamene trajektorije naših međa. To je zaista fascinantno, prije svega sa tehničkog aspekta. Treba da zamislimo ljude koji su to stotinama godina gradili, slagali neumorno, jer svaki je taj kamen neko trebao rukama podići i postaviti na svoje mjesto, i vjerovatno su te međe nekoliko puta preslagane. Za nas je možda i nezamisliva količina energije koja je u to uložena. To bi trebalo poštovati, a ne doći bagerom i međe pretvoriti u pjesak, kakvih smo imali slučajeva. S druge strane, tu su i  masline. Spoj međa i maslina je zaista fascinantan i taj je pejzaž i dalje očuvan u jednoj mjeri. Prošle godine smo imali požare na prostoru Luštice, i ti požari su otvorili neke djelove Luštice koji su bili zarasli šumom, makijom, i nismo mogli sagledati njihovu ljepotu. Ugledali smo popločane puteve na koje smo zaboravili, neke geometrijski veoma pravilne oblike međa. Masline su, na žalost, bile zapuštene, neke su u stihiji i izgorele. Ali, kad se sve sabere, može se reći da je taj požar otvorio neke nove šanse. Ja se nadam da će vlasnici tih površina, jer sve te međe ukazuju da je to bilo privatno vlasništvo, jeste sigurno i dalje, odlučiti da te prostore privedu namjeni. Nadam se da neće međe samljeti u pijesak. Bilo bi važno da se ti pejzaži sačuvaju. Jer, koliko su važni u borbi protiv erozije i u poljoprivredne svrhe, pejzaži su važni i kao opšte društveno dobro. U tom smislu, svi bi trebali na njemu da radimo i da mu doprinosimo. Međutim, činjenica je da njemu doprinosi samo oni koji se bave poljoprivredom, dok ga svi ostali koriste. Pri tom ne postoji način da se korišćenje tih pejzaža u promotivne i druge svrhe na naki način valorizuje, čime bi se pomoglo onima koji rade i koji ga održavaju.”

Kao stanovnici ovog prostora, nismo svjesni vrijednosti koje baštinimo. Dr Moric ističe da smo, na žalost, propustili mnoge šanse, kao i da imamo mnogo promašaja u razvojnom dijelu, ali imamo i nove šanse te smo pozvani da ih prepoznamo i iskoristimo. “Neki su vozovi prošli, neki će tek doći. Sigurno je jedno- uspjeh zavisi od nas samih i da li sami prepoznajemo vrijednost onoga što imamo. A to jeste ogromna vrijednost. Neki od nas, čak i značajan broj nas, to prepoznajemo, ali je potreban sistematičan pristup – mi kao individualni maslinari ili poljoprivredni proizvođači, dajemo svoj doprinos, ali to nije dovoljno da bi se pejzaž kao takav valorizovao i postao prepoznatljiv, kao što su polja lavande u Provansi ili neke druge površine u Evropi ili u drugim djelovima svijeta. To su ciljevi koji moraju biti prepoznati i postavljeni na nacionalnom nivou, bilo kroz mjere zaštite, bilo kroz stimulativne mjere, ali u svakom slučaju da to bude na jedan lijepi način prepoznato, zapakovano, brendirano. U tom “pakovanju” bi trebalo primjeniti odgovarajuće marketing tehnike, uvesti materijalne, ali i nematerijalne elemente u tu priču. To nije težak posao, to je tehnička stvar koja bi se za veoma kratko vrijeme mogla realizovati i ispromovisati na nacionalnom nivou. Da li će se to uraditi kroz set izložbi, kroz neke konkurse, kroz druge vidove mjera, aktivnosti, rada, projekata, to je više tehničko pitanje. Ali, zaista, pejzaž Luštice, Boke i cijele Crne Gore je toliko raznolik, da bi se moglo napraviti toliko nekih fotoalbuma, kolekcija, bookova, što bi rekli, da je to prosto fascinantno. Mene čudi da to već nije napravljeno od strane onih koji su malo više odgovorni za razvoj turizma, al i drugih djelatnosti u Crnoj Gori”, kaže uspješni maslinar i ponuđač usluga ruralnog turizma, Ilija Moric.

Osim suhomeđa, najčitljivijeg segmenta vernakularne arhitekture, Ilija Moric ističe još neke primjere graditeljstva, koji i danas fasciniraju preciznošću i tehničkim rješenjima:

“Graditeljski baštinimo ogromno bogatstvo. Mene su, na primjer, uvijek fascinirali voltovi u suhozidu, koji dan danas prkose gravitaciji. Korišćeni su kasnije i vezivni materijali, mješavine sa crvenicom, a onda i malter. Ali, ima i danas dosta voltova građenih u suvo prije više vjekova, koji opstaju i svjedoče o nevjerovatnoj vještini lokalnih majstora, koji su većinom bili nepismeni, nikada nisu išli u školu, jer govorimo o vremenu prije 200, 300 ili 400 godina. Ali se iz ovih objekata može iščitati nivo njihove inteligencije i rukatosti- mislili su glavom i radili su rukama. Mada, to se i danas prepoznaje kod lokalnih ljudi, taj gen nije izgubljen, on se samo dobro skriva. Čim počnete nešto da radite s kamenom, prepoznate da posjedujete tu vještinu. Međutim, mladi ljudi pretežno nemaju priliku da prepoznaju da nešto možda i znaju. Što se tiče ostalih objekata, tu su i dan danas gumna, očuvana u većini luštičkih sela. Ona danas u turističkom smislu imaju prelijepu funkciju, za okupljanja, za prezentacije, za folklorne ili neke druge prikaze. Postoji još jedan segment vernakularne arhitekture, na koji smo, na žalost, prilično zaboravili. To su objekti koji su se koristili za proizvodnju kreča, tzv. klačine. One su uglavnom građene u grupama. Na Luštici imamo nekoliko lokacija  gdje su grupisane, obično na područjima bogatim kamenom. Kamen se u tim klačinama slagao na odgovarajući način, a ispod tog kamena se ložila vatra koja je održavana po nekoliko dana, a uslijed velikih temperatura, taj kamen, krečnjak, se pretvarao u kreč. A kreč je bio nezamjenjiv u izgradnji lokalne arhitekture, kuća i drugih objekata. Ta dva primjera su meni najdraža, a tu su naravno i različite kombinacije puteva, staza, počuli. Takođe fascinantan primjer lokalnog umjeća gradnje kamenom su različita tehnička rješenja skala u međama. Negdje je sa samo par umetnutih dugačkih kamenih blokova, postavljenih u procesu izgradnje međe, postignuto da se u par koraka moguće ispeti na nekoliko metara visoku među. Ova se fascinantna tehnička rješenja i danas čitaju, i mi bismo ih mogli koristiti da prikažemo da je ovaj prostor, u smislu tehničke nadarenosti, imao ljude koji su umjeli da naprave i da to bude trajno- to su sve elementi koji su po sto i više godina stari”- ističe turizmolog dr. Ilija Moric, čija se porodica pobrinula da u uprezanju nasljedstva u svrhu razvoja sačuva svaki tradicionalni detalj koji je mogao biti sačuvan.

“Na žalost, nije bilo moguće sačuvati baš sve. Vrijeme koje je za nama nije dalo, za sve je potreban novac. Međutim, sačuvali smo najvažnije. Jako smo ponosni na stari mlin i presu. Posebno presu, iako se ta presa opet zanemaruje, jer kad se kaže mlin, uglavnom se misli na dio kamenog tocila. Presa je sačuvana, sačuvani su i  koši, i mlin je i dan danas funkcionalan. Mi s vremena na vrijeme organizujemo preradu u tom mlinu, i to je zaista poseban doživljaj. Ali, sačuvali smo i druge elemente, komade pokućstva, različite upotrebne predmete od kamena i drveta. Mislim da je to izuzetno važno, to je na kraju krajeva naš identitet. Mislim da je suština upravo sačuvati svoj identitet, jer ako ga izgubimo, tada nam ništa drugo neće, bojim se, pomoći. A, na žalost, počeli smo ga gubiti prije više decenija. Međutim, postoje inicijative, postoje ljudi koji su uporni u njegovom čuvanju, i mislim da i mi dajemo svoj skromni doprinos. Ali, mislim da treba mnogo više da se individualno zapitamo i da se posvetimo očuvanju. Jer, ako to prepustimo zaboravu, ili- što se često desi- banalizujemo bilo što od našeg materijalnog ili nematerijalnog blaga, čemu smo kao društvo skloni, u velikoj smo opasnosti. Time gubimo sebe. A kad izgubimo sebe, sve drugo i nema nekog smisla.”

Porodica Moric svoje je porodično nasljedstvo odlučila upregnuti u svrhu razvoja, što je podrazumijevalo viziju, misiju i velika ulaganja. Posebno su ponosni na novi, moderni mlin, koji omogućava anaerobnu proizvodnju vrhunskog maslinovog ulja. Morici insistiraju na isključivo organskoj proizvodnji, kako maslinovog ulja, tako i drugih kultura. Škrta zemlja ograničava izbor povrtlarskih kultura za uzgoj, a posebno veliki problem je isti kao i vjekovima ranije- Luštica nema vodovodni sistem. Kišnica se i dalje sakuplja u bistijernama, ili kako lokalno kažu- bistrenjama, a tokom ljetnjih mjeseci dostavlja cisternama. Zalivanje baštine bi bio preveliki luksuz, pa se Ilijina majka Zorka odlučuje za raniju sjetvu i sadnju, kako bi prinos bio ostvaren prije ljetnje žege. Od kultura uzgajaju što i njihovi stari- raštan, krtolu, čipulu, bob. Nešto agruma i ‘iljadu maslina. Nekoliko ovaca i krava. Koji prasac. Dvije magarice, Ruška i Miška. Za njih u maslinjaku kamenjara, naša inačica istarskih kažuna. Kokoške i kunijeri skupa u kapunjeri, a u avliji i kapunjera za patke. Kučku Medu već je vruće, pa nevoljno pozdravlja prepoznajući namjernike koji često svrate u avliju.

U avliji taraca, nad trpezama vise moškijere za sušenje famoznoga luštičkoga sira. Upotrebljive i za sušenje ribe. U zidu porta, a iza nje bistrenja. Tu odmah do vrata od konobe.

Konoba sa starim kamenim mlinom, po zidovima kanavace izvezene vrijednim rukama luštičkih rukatica. Nekad je domaćinstvo bilo predmet u školi.. Zbirka upotrebnih predmeta, stare kredence sa suvenirima za putnike namjernike. Banci i klupe, na bancima samo domaća spiza. I gosti iz cijelog svijeta. Kuriozni da saznaju sve detalje, da se upozanju sa materijalnom i nematerijalnom kulturom prostora. A čekaju ih domaćini, odrti od rabote, ali konteni. Ponosni da im pokažu kome su i gdje došli.

By |2018-06-10T10:29:50+00:00April 10th, 2018|Novosti, Primjeri|0 Comments