Poljoprivredni pejzaži kao dio Svjetske baštine

Poljoprivredni pejzaži kao dio Svjetske baštine

Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu – UNESCO je još 1972. godine donijela Konvenciju o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (Konvenciju o svjetskoj baštini). Najznačajnija osobina Konvencije je da u jednom dokumentu sažima koncepcije zaštite prirode i očuvanja kulturnih dobara. Konvencija prepoznaje način na koji ljudi djeluju na prirodu i priroda na ljude, kao i osnovnu potrebu za očuvanjem ravnoteže između njih.

Konvencija o Svjetskoj baštini dopunjena je 1992. godine uvođenjem pojma kulturnog pejzaža. Tako je u „Operativnim smjernicama za primjenu Konvencije o svjetskoj baštini“, koje su zvanični dokument i imaju za cilj da olakšaju primjenu Konvencije, definisan kulturni pejzaž i njegove kategorije.

„Kulturni pejzaži su kulturna dobra i predstavljaju “kombinovana djela prirode i čovjeka” navedena u članu 1 Konvencije. Oni ilustruju razvoj ljudskog društva i naselja tokom vremena, pod uticajem fizičkih ograničenja i/ili mogućnosti njihovog prirodnog okruženja, kao i uzastopnih društvenih, ekonomskih i kulturnih snaga, kako spoljašnjih tako i unutrašnjih.“

Pojam kulturni pejzaž obuhvata „raznovrsnost ispoljavanja interakcije između ljudi i njihovog prirodnog okruženja.“

Prepoznate su tri osnovne kategorije kulturnog pejzaža:

  • „Onaj koji je najlakše identifikovati je jasno definisani, namjerno oblikovani pejzaž. On obuhvata baštenske i parkovske pejzaže stvorene iz estetskih razloga koji se često (ali ne uvijek) povezuju sa vjerskim ili drugim monumentalnim objektima i cjelinama.
  • Druga kategorija je organski razvijeni pejzaž. On je rezultat prvobitnih društvenih, privrednih, administrativnih, i/ili vjerskih zahtjeva, a sadašnji oblik je razvio povezivanjem sa svojim prirodnim okruženjem i kao odgovor na to okruženje. Ovi pejzaži odražavaju taj razvojni proces u svom obliku i obilježjima svojih komponenti. Oni se dijele na dvije potkategorije:

reliktni (ili fosilni) pejzaž je onaj čije je razvojni proces došao do kraja u nekom trenutku u prošlosti, bilo iznenada ili tokom određenog perioda. Njegove značajne osobenosti su, međutim, još uvijek vidljive u materijalnom obliku.
kontinuirani pejzaž je onaj koji još uvijek ima aktivnu društvenu ulogu u savremenom društvu, usko povezanu s tradicionalnim načinom života, i čiji proces razvija još uvijek traje. U isto vrijeme, on pokazuje značajne materijalne dokaze svog razvoja tokom vremena.

  • Posljednja kategorija je asocijativni kulturni pejzaž. Upis takvih pejzaža na Listu svjetske baštine je opravdan na osnovu snažne vjerske, umjetničke ili kulturne povezanosti s prirodnim elementima a ne toliko sa dokazima materijalne kulture, koji mogu biti neznatni ili čak nepostojeći.“

Poljoprivredni pejzaži pripadaju drugoj kategoriji, organski razvijenih pejzaža, koji su rezultat privrednih aktivnosti. Mnogi od njih su kontinuirani pejzaži, koji još uvijek imaju aktivnu ulogu, dok ima i reliktnih (ili fosilnih) pejzaža čiji je razvojni proces došao do kraja u nekom trenutku u prošlosti.

Poljoprivredni pejzaži na Listi Svjetske baštine

Izdanje časopisa World Heritage (Svjetska baština) broj 69 iz oktobra 2013. godine posvećeno je konceptu ‘poljoprivrednog pejzaža’, koji skreće pažnju na agro-pastoralne pejzaže stvorene ljudskim djelovanjem i služi da opiše glavne područja ove vrste koja se sada upisuju na Listu Svjetske baštine.

„Poljoprivredni pejzaži su svjedočanstvo duge istorije interakcije ljudi i zemljišta; to su često jedistveni primjeri zajedničkog života ljudi i prirode i njihovoh međusobnog uticaja. Oni pokazuju bogatstvo raznovrsnosti kulture i pejzaža, sisteme održivog korišćenja zemljišta i u nekim slučajevima svakodnevnu borbu ljudi za opstanak u ekstremnim klimatskim i životnim uslovima.“

Kishore Rao, tadašnji direktor Centra za Svjetsku baštinu (UNESCO World Heritage Centre) je u uvodu ovog časopisa istakao:

 „Nakon što su više hiljada godina živjeli kao lovci i sakupljači ljudi su prešli na poljoprivredu i pripitomljavanje životinja prije oko 10.000 godina.

Ova promjena imala je jedinstven istorijski značaj jer je u roku od nekih 5.000 godina proizvela do tada neviđen napredak koji je doveo do pojave velikih gradova i moćnih država, naročito na području Srednjeg Istoka koje je u to vrijeme bilo obdareno jedinstvenim prirodnim bogatstvom koje se ogledalo u raznovrsnosti biljnih i životinjskih vrsta koje je bilo moguće pripitomiti.

Uklesivani u zemljinu površinu tokom hiljada godina i vjekova, preživjeli tragovi različitih faza poljoprivredne aktivnosi ponekad su jedva vidljivi, a ponekad su zaista upečatljivi.

Najupečatljivija od ovih područja su možda terasasta polja koja se mogu naći širom svijeta, na Dalekom Istoku, Africi, Andima i svuda oko bazena Sredozemnog mora, sa pirinčanim poljima i  vinogradima, od kojih su neka upisana i na Listu kulturnih pejzaža.   

Klasični i svuda zastupljeni potporni zidovi izrađeni u tehnici suvozida mogu izgledati skromno, ali i izuzetno impresivno, naročito kada su oblikovali cijele pejzaže, kao na primjer na ostrvu Bali (Indonezija) na područjima koja se navodnjavaju koristeći ‘subak’ sistem upravljanja vodom.“

Usmjeravanje pažnje na poljoprivredne i agro-pastoralne pejzaže 

Mechtild Rössler i Marie-Noel Tournoux iz Centra za Svjetsku baštinu navode:

„Već određeni broj godina Komitet  za Svjetsku baštinu bavi se pitanjima vezanim za agro-pastoralne sisteme, naročito od 2006. godine kada je nominacija područja Cévennes (Francuska) pokrenula kritičke rasprave o izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti i agro-silvo-pastoralnim sistemima. Nakon ovih rasprava održan je veći broj ekspertskih sastanaka koji su predstavljeni Komitetu za Svjetsku baštinu, uključujući Međunarodni sastanak o kulturnim agro-pastoralnim pejzažima (oktobar 2012, Monpelje, Francuska), tokom koga je nastavljen rad započet na prethodnim radionicama održanim u gradu Meyrueis (Francuska) i Tirani (Albanija). Ovi skupovi su posebno promovisali saradnju između različitih zemalja Mediterana kako bi sagledali izuzetne osobine kretanja ljudi i životinja – i proslavili upis područja Causses i Cévennes, koji predstavljaju mediteranske agro-pastoralne kulturne pejzaže u Francuskoj.

Danas 13% područja Svjetske baštine predstavljaju dobra koja imaju poljoprivredne i/ili pastoralne karakteristike. Skoro 75% svih kulturnih pejzaža na Listi Svjetske baštine imaju neke poljoprivredne ili pastoralne osobine, iako one ne moraju biti glavni razlog za upis. Analiza područja na nacionalnim Listama potencijalnih dobara pokazuje da 10% od njihovog ukupnog broja imaju poljoprivredni ili pastoralni značaj.

Definicija: Pastoralizam se definiše kao sistem stočarstva koji u vekikoj mjeri koristi samonikle biljne resurse za ispašu, često veoma intenzivno, ili na imanjima, ili u okviru periodičnih sezonskih (transhumancija) ili nomadskih seoba.

Osobine: pastoralne sisteme karakteriše društvo u kome postoji uzajamno dejstovo između poljoprivrednih aktivnosti i okruženja. U današnjem svijetu to se može naći u svim većim geokulturalnim grupama i regijama, kao i drugim većim poljoprivrednim, industrijskim, komercijalnim, religijskim i umjetničkim izrazima.

Poljoprivredni i agro-pastoralni pejzaži su veoma zastupljeni na Listi Svjetske baštine kao kulturni pejzaži koji još uvijek žive, ali i kao reliktni pejzaži, ili, kao na primjer, predstave ove važne istorije ljudskog roda na slikama na stijenama. Oblici ispoljavanja poljoprivrednih i agro-pastoralnih pejzaža mogu se takođe razmatrati u okviru Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, s obzirom da su zajednice, prakse i znanja koji oblikuju pejzaž važni za razvoj zemljoradnje ili stočartstva. Na ove pejzaže takođe utiču industrijalizacija, urbanizacija, finansijska i tehnička standardizacija proizvodnje hrane, i u tom smislu, raznovrsnost kulturnih izražaja može biti ogrožena. Očuvanjem ovih pejzaža  takođe se poboljšava kvalitet života zajednica i planete i rješavaju se ključna pitanja kao što su prilagođavanje klimatskim promjenama i rizicima. Izazov u današnjem vremenu je da se uspostavi veza između zaštite i razvoja i da se promoviše integrisani pristup baštini i kulturnim komponentama prilikom planiranja i razvoja teritorija.“

O izdanju časopisa World Heritage (Svjetska baština) broj 69 iz oktobra 2013. godine više informacija možete naći na UNESCO-vom sajtu, a cijeli časopis možete pogledati ovdje.

By |2018-08-02T11:25:39+00:0028 Februara, 2018|Novosti|0 Comments