Zaštita i promocija tradicionalnog argikulturnog pejzaža osnovni je preduslov za održivi razvoj poljoprivrede u Crnoj Gori, koja gotovo cijela, shodno gustini naseljenosti, predstavlja ruralno područje. „Ruralni razvoj nije samo poljoprivreda, već skup svih aktivnosti u ruralnom prostoru“, podsjeća Ratko Bataković, predsjednik Mreže za ruralni razvoj Crne Gore, saradnika na projektu AGRISCAPE&ME.
“Što se tiče ruralnog razvoja, sam koncept nije bio dovoljno jasan. Danas jemalo jasniji crnogorskoj, ali i regionalnoj javnosti. Evropska unija kroz prizmu ruralnog razvoja posmatra sveukupan razvoj područja. Sve ekonomske aktivnosti koje se razvijaju u ruralnim prostorima smatraju se ruralnim razvojem”- objašnjava Bataković. “Kada kažete ruralni razvoj, većina obično pomisli na poljoprivredu. Međutim, poljoprivreda je samo jedan od alata ruralnog razvoja. Gdje je danas ruralni razvoj i Crna Gora u tom kontekstu- mislim da su stvari značajno jasnije i, otkako je prije pet godina formirana Mreža za ruralni razvoj sa ciljem promovisanja ruralnog razvoja i jačanja mjera podrške, te promovisanja pristupa bottom-up, odnosno odozdo prema gore, da smo mnogo bliže cilju. A to je razvijeno ruralno područje sa zadržanim ekonomskim aktivnostima koje će generisatii zadržavanje na tim prostorima i spriječiti seljenje ljudi u urbane prostore. Danas Crna Gora ima Ministarstvo za poljoprivredu i ruralni razvoj. Samo to uvođenje pojma ruralni razvoj- ranije je bilo Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva- ukazuje na značaj koji jedna država treba da da ruralnom razvoju, jer je to širok i sveobuhvatan koncept”.
Navedeno posebno treba da važi za zemlju poput naše, čija je gotovo čitava teritorija ruralno područje.
“Prema klasifikaciji OECD-a (Organizationof Economic Coopetarion and Development- Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) urbanim prostorima u Crnoj Gori se smatraju samo centar Podgorice i Tivat. To je zato što u tim sredinama broj stanovnika po kvadratnom kilometru zadovoljava tu klasifikaciju. Što se tiče ruralnog razvoja, svaka država određuje pravila koja se tiču ruralnog razvoja, određuje koje mjere će se primjenjivati i podržavati, kako bi se razvilo nekopodručje. Kod nas je to veoma ozbiljan proces. Sa nacionalnog nivoa imamo mjere podrške od Ministarstva poljoprivrede, a onda, spuštajući se na dolje, lokalne uprave imaju svoje zadatke koji su okrenuti samim korisnicima, stanovnicima ruralnih područja koji razvijaju svoje ekonomske aktivnosti. Cilj Mreže, i suština postojana Mreže, jeste da omogući horizontalnu i vertikalnu komunikaciju, da sa najvišeg nivoa, od Evropske unije, preko nacionalnih i lokalnih vlasti, spusti informacije i mjere podrške do krajnjih korisnika, a da sa druge strane promoviše bottom-up pristup, dapromoviše inicijative sa lokala, jer najbolje vi u Tivtu, ili u selima oko Tivta znate koje su vam mjere podrške potrebne. Mi prenosimo te informacije i pravimo mogućnosti i sa donosiocima odluka uspostavljamo kominukaciju, kako bi oni na što bolji i kvalitetniji način osmislili mjere podrške, a ne da sedešava da se formiraju neke mjere, koje u stvari ne znače onim ljudima kojina tom prostoru žive”- ističe Bataković.
Donekle uslijed konfiguracije terena, mahom zapuštenih ruralnih prostora, i to upravo onih sa najviše razvojnih potencijala ako govorimo o Boki, komunikacija i definisanje zajedničkih potreba na nivou samih korisnika je otežana. Jer, oni su ti koji trebaju definisati svoje potrebe, kako bi im u njihovom zadovoljavanju pomogli nadležni organi i organizacije civilnog društva koje se bave ovom oblašću. U tom smislu, najveći izazov je uspostavljanje prije svega putne, a onda i ostale potrebne infrastrukture. U pitanju su ulaganja koja podrazumijevaju sinergijsko djelovanje više raznorodnih nacionalnih i lokalnih institucija vlasti.
“Kada su u pitanju ciljevi ruralnog razvoja, Crna Gora je jasno definisala svoje ciljeve. Ne samo zato što smo to htjeli, već i iz razloga što smo na putu pristupanja Evropskoj uniji. Postoji zajednička poljoprivredna politika, postoje zajednički ciljevi, i mi smo uskladili našu poljoprivrednu politiku i politiku ruralnog razvoja sa zajedničkom poljoprivrednom politikom Evropske unije. To ne znači da mi moramo preslikati ono što rade u nekoj od evropskih zemalja, nego mi usklađujemo naše potrebe sa onim što oni mogu da podrže. Stoga je diverzifikacija aktivnosti, kako ste sami rekli, uslovljena samom konfiguracijom terena. Sela oko Tivta ili ona oko Žabljaka imaju različite potrebe, što znači i da su potrebne i različite mjere podrške. Koje će se i kreirati i implementirati na tom terenu. Koje će to biti mjere, to zavisi od stanovništva koje tu boravi. Ukoliko imate zainteresovane ljude, onda će oni svojim inicijativama doprinijeti da se te mjere kreiraju. I zato je jedan od glavnih ciljeva Mreže za ruralni razvoj jeste da animira i da mobiliše sve učesnike, sve zainteresovane strane, jer jedino zajedničkim radom i zajedničkim aktivnostima se može napraviti rezultat. Evo, na primjer, Župa Nikšićka ima sjajne resurse, imaju veliki broj ljudi koji su tu ostali i onih koji gravitiraju. Imaju resurse i za turizam, i za privredu, i za poljoprivredu. Mi ih, kao Mreža, podržavamo da formirajku stakeholder (stejkholder) grupu, koja će uključiti sve- od onih koji tu borave,onih koji dolaze povremeno, od lokalnih vlasti- mjesne zajednice i uprave Nikšića, pa do ministarstava. Dakle, grupu svih onih koji mogu doprinijeti da se lokalna zajednica, Župa Nikšićka, razvije na najbolji mogući način. Recimo, za projekte koji se realizuju u Gornjoj Lastvi, a u pitanju je veliki broj projekata, na prvi pogled ne mora biti jasno koji je konkretan proizvod tih projekata, ali mi se nalazimo na tom nivou da je svaka inicijativa, koja će pobuditi interesovanje, koja će skrenuti pažnju na zanemarene resurse područja, koja će edukovati zajednicu, više nego dobrodošla i korisna”- mišljenja je predsjednik mreže za ruralni razvoj Crne Gore, Ratko Bataković.
Tivat je specifičan po broju definisanih ambijentalnih cjelina, za koje postoje jasne preporuke, detaljni projekti revitalizacije. U pitanju je projekat iz davne 1984.godine, koji je Opština Tivat izradila za 13 ambijentalnih cjelina, koje su još uvijek imale stanovništvo i ekonomije. Danas su neke odtih cjelina potpuno napuštene. Do nekih ne postoji ni kolski put. Stoga revitalizacija treba značiti i povratak ljudi, pa tek uspostavljanje djelatnosti utim prostorima. Da li treba da čekamo inicijativu i definisanje zajedničkih ciljeva brojnih vlasnika tih imanja, ili lokalna zajednica treba da djeluje proaktivno, odnosno da lokalna uprava preduzme prve korake u osmišljavanju razvoja tih cjelina? Konkretno, u pitanju su prostori izuzetno povoljni za razvoj disperznih hotela, na primjer.
“Sigurno je da se neke stvari neće pokrenuti same od sebe, ali je veoma važno da postoje entuzijasti u određenim lokalnim zajednicama, koji pokreću priču. Koliko će oni uspjeti da pokrenu neku priču, da animiraju ostale, zavisi od njihove edukovanosti i njihovog motiva da se bave nečim takvim. Djelujući kroz Mrežu za ruralni razvoj, ja sam siguran da u svim krajevima Crne Gore takvi ljudi postoje. Negdje se smanjio broj ljudi koji žive na određenom prostoru, ali smo svi na neki način upućeni na te svoje prostore i želimo da se tamo vrati život. Razlozi mogu biti različiti. Nekad su to emotivni razlozi, svi mi imamo svoj emotivni zavičaj, i mi bismo to uredili i prilagodili da sami uživamo, za svoju dušu. Međutim, da bi nešto bilo održivo, ono mora da generiše neku vrijednost. Osim generisane vrijedosti, sela imaju i duhovnu vrijednost, običaje, a jedino su običaji ono što čuva naš identitet. To često volim da ponovim- danas svi gradovi imaju svoje šoping molove, imaju iste brendove, svi imaju neke iste ili slične fazone. Ali, ono što čini razliku, što čuva kvalitet života na određenom prostoru jesu običaji. Oni se njeguju jedino na selu. Ne jedino, ali odatlče potiču. To su sve razlozi koji će motivisati neke ljude da se vrate animaciji lokalne zajednice. A, da bi se animirala lokalna zajednica, moraju se osmišljavati ekonomske vrijednosti, koje će na tom prostoru generisati novu vrijednost. Crna Gora jeste specifična, zato što mi nemamo velike površine gdje bismo se mogli baviti industrijskom poljoprivrednom proizvodnjom. Možemo da se bavimo poljoprivredom koja će očuvati nekestare sorte, ono što je karakteristično za naše područje. I dodavati om novuvrijednost kroz način promocije i prodaju kroz turizam. Dakle, za animaciju lokalne zajednice potrebni su edukovani entuzijasti koji će okupiti stake-holder grupu, koji će komunicirati sa lokalnim vlastima, koji će povezati svezainteresovane i donositi projekte koji će kroz realizaciju animirati ljude i davati im nove ideje i novi impuls razvoja tih mjesta. Da bi se ti projekti realizovali, lokalne uprave moraju obezbijediti infrastrukturu, i kroz tu infrastrukturu lokalne strategije za ruralni razvoj, koje su kompatibilne sa nacionalnom strategijom, a nacionalna sa zajedničkom evropskom poljoprivrednom politikom”- kaže Bataković.
U smislu donošenja dokumenata, Opština Tivat prednjači nad ostatkom zemlje, ali to je samo preduslov za konkretne korake u cilju unapređenja ruralnih područja, ističe Bataković i dodaje: “Jako me je obradovalo saznanje da je Opština Tivat donijela Lokalnu strategiju ruralnog razvoja do2020. To je zaista za pohvalu. Prije toga, samo je Opština Pljevlja imala strategiju, koja je bila output jednog FAO projekta, u čijoj sam realizaciji i sam učestvovao. Lokalne strategije su izuzetno važne, i odlično je što je Opština Tivat to uradila. Samim tim je prokrčila put, ili povezala nacionalnu strategiju i lokalnu zajednicu. Sad postoje smjernice, koji projekti mogu da se rade, koji su poželjni da se rade i u kom pravcu treba da se ide. Međutim, nije važno samo napraviti strategiju i usvojiti je. Ona mora i da seimplementira. Ako nemate dalju realizaciju, onda i tu nastaje problem”
Veliki problem primorja je nepostojanje sinergije u donošenju odluka između različitih struktura odlučivanja. U tom smislu, imamo situaciju da se tradicionalni poljoprivredni pejzaž, kao kulturni pejzaž, ne prepozanje kao značajan i ne štiti kao takav. To nam automatski uzima mogućnost za adekvatan razvoj ruralnog područja.
“Parafraziraću Mešu Selimovića: “Mrzjeli su sve što nisu razumjeli”. Ako neko neku priču ne razumije, onda on ne vidi ni potencijale te priče. U vremenu koje je iza nas, fukus je bio na more i nešto zimskog turizma, i vjerovatno da gro finansija koje generiše turizam dolazi iz tog pravca. Međutim, mi imamo ogroman potencijal i u zaleđu i u promovisanju i valorizaciji tih poljoprivredno-prirodnih potencijala. Stoga se i mi trudimo, a to je prepoznala i država, koja kroz svoje aktivnosti i set mjera, koji kreće od 2018.godine, značajno povećava mogućnosti konkretne podrške u cilju ruralnog razvoja. Svaki razvoj, pogotovo ruralni, podrazumijeva intersektorski pristup, i horizontalnu i vertikalnu komunikaciju. Ako se svi ne uključe na pravi način, proces će da se usporava.Trenutno, što se tiče državne podrške ruralnom razvoju, kod nas imate najbolje uspostavljenu strukturu u regionu. To ne govorim da bi laskao donosiocima odluka i sprovodiocima te politike, već zato što je to realno stanje. Uspostavljena je infrastruktura za realizaciju projekata, ispunjeni su uslovi, dobijena su određena sredstva, i kroz mjere različitih programa, poput MIDAS-a, ili IPARD Like, veliki broj gazdinstava se unaprijedio kroz infrastrukturu, kroz dobijanje određene opreme, a realizovan je i veliki broj edukacija. Jedna od mjera podrške koja uskoro kreće kroz IPARD će bit i Lider program, koji će i Mreža za ruralni razvoj promovisati tokom 2018.godine. Na taj način ćemo doći do svake pore, do svakog domaćinstva, odnosno do svakog ruralnog područja gdje postoje znaci da se nešto može uraditi”.
Iz strategija o kojima govorimo, u čemu je Tivat najdalje odmakao- ima usvojen dokument, proizlaze ne samo mogućnosti za stanovnike ruralnih područja, već i konkretne obaveze za same lokalne zajednice, da bi sve ovo o čemu razgovaramo moglo u realnosti da se dogodi. Ukoliko svako ne uradi svoj dio posla, željeni efekat će izostati. Uloga lokalnih zajednica ključno je pitanje čitavog procesa.
“Ukoliko donosioci odluka na lokalnom nivou razumiju koncept, onda će oni sigurno podržati čitavu priču ruralnog razvoja. Zato što će vidjeti da, bez obzira da li je neka zajednica na moru, ili je u zaleđu mora, ili se nalazi na sjeveru ili u centralnom dijelu, lokalna uprava ima u svojim rukama elemente, odnosno alat kojim može odlično da razvije svoju lokalnu zajednicu- a to je ruralni razvoj. Gradeći infrastrukturu na lokalnom nivou, povezivajući sve ljude sa tog prostora, i, uz ostvarivanje dobre komunikacije sa nacoinalnim vlastima, odnosno onima koji upravljaju u ministarstvima za poljoprivredu i ruralni razvoj i turizam, i komunikacijom sa regionom i Evropskom unijom, sigurno ih čeka uspjeh. Da li će donosioci odluka imati vremena da se pozabave time, to jepitanje koje je pred nama”, kaže Bataković.
